Intervju s Leom Ivančić Žic Peša
Imamo posebnu čast razgovarati s Leom Ivančić Žic Peša – psihoterapeutkinjom, coachem, logopedinjom i autoricom knjige “Stani, diši, pusti, pleši”. Kao osoba s AuDHD-om, Lea spaja stručno znanje s dubokim osobnim iskustvom i nudi nam neprocjenjiv uvid u to kako se nositi s blagdanskim kaosom. S njom istražujemo kako kroz tijelo, dah i pokret možemo umiriti preplavljeni živčani sustav i pronaći svoj mir usred buke.
- Kako nam Vaš princip “Stani, diši, pusti, pleši” može pomoći da se prizemljimo usred blagdanskog kaosa?
Ovaj princip nastao je kao odgovor na ubrzani ritam svakodnevice, a u blagdanskoj sezoni njegova važnost postaje još izraženija.
Blagdani nas često poguraju u petu brzinu i prije nego shvatimo, jurimo kroz liste obaveza kao da je sve pitanje života ili smrti. A zapravo nije.
Stani nas zaustavlja prije nego što prijeđemo vlastite kapacitete. To je trenutak u kojem se vraćamo u tijelo i prepoznajemo da ne moramo djelovati na svaki impuls ili zahtjev izvana, skidamo nogu s gasa i pitamo se: “Što mi treba upravo sada?”
Diši je naš fiziološki alat. Disanje je jedan od najdostupnijih resursa za smirivanje našeg živčanog sustava. Vraća živčani sustav iz stanja aktivacije u stanje regulacije; to je jednostavan, ali vrlo učinkovit način da smanjimo preplavljenost.
Kad udahnemo dublje i izdišemo duže metodom 4–7 sekundi, širimo rebra, automatski smo primorani usporiti da to izvedemo pravilno i na taj način se vratimo u svoje tijelo.
Pusti nas poziva da otpustimo ono što nije nužno i nije dio našeg autentičnog ritma. Pustiti znači otpustiti (samo)nametnuta očekivanja, pritiske, „trebala bih…“ i sva ona „nepisana pravila“ koja se javljaju u prosincu. To je možda najteži dio za nas visoko osjetljive ljude, posebice ako smo skloni „sve ili ništa“ načinu razmišljanja. Međutim, pustiti ne znači odustati, nego izabrati ono što stane u naše kapacitete danas.
Pleši simbolizira prilagodljivost i povratak u spontaniji, slobodniji odnos prema tijelu i emocijama. Pokret pomaže metabolizirati napetost, ali i vraća osjećaj živosti koji često gubimo kada smo preopterećeni.
Ako mogu ubaciti ples od minimalno 30 sekundi u kuhinji, već sam vratila puls u normalu. A metaforički, „ples“ znači fleksibilnost, dopuštanje, prilagođavanje ritmu svog tijela i energije, a ne ritmu koji društvo propisuje. I vraćanje pokreta i zaigranosti u svakodnevicu. Sjetiti se da ne živimo da bismo radili. Na engleskom je to lijepa igra riječi da smo human being, a ne human doing.
- Zašto je važno razumjeti da anksioznost nije greška, već poruka našeg živčanog sustava koji traži sigurnost?
U svakodnevnom jeziku često sve oblike nelagode zovemo „anksioznošću“, iako je to netočno. Za početak, ne volim koristiti termin „anksioznost“ u opisivanju osjećanja, budući da kao termin opisuje kronično stanje mentalnog zdravlja koje traži psihološku i psihoterapijsku podršku.
Uznemirenost, tjeskoba i preplavljenost prirodne su, prolazne reakcije živčanog sustava na višak podražaja, nepredvidive situacije ili socijalni pritisak. One nam govore da je tijelo u stanju aktivacije i da traži regulaciju, usporavanje ili smanjenje stimulacije.
Za ono što većina može iskusiti tijekom blagdana u smislu izbacivanja iz ravnoteže, primjerenije je koristiti riječi kao što su „preplavljenost“, „uznemirenost“, „zastrašenost“. Osjećaj u tijelu koji kaže:
„Nešto mi je previše, prebrzo, nejasno, neizvjesno.“
Anksioznost, u kliničkom smislu, odnosi se na kronično stanje povišene napetosti i brige koje traje dulje vrijeme, remeti svakodnevno funkcioniranje i nije vezano uz konkretnu situaciju. Zato je važno razlikovati ono što je fiziološka reakcija tijela od onoga što postaje dugotrajniji obrazac koji zahtijeva terapijski rad.
Kod visoko osjetljivih osoba živčani sustav je osjetljiviji, brže reagira i brže pregori. A kad uz to dođu blagdanske gužve, glasne prostorije, sto božićnih lampica i dramatične promjene u rutini, može doći i do stvarnih napada panike i anksioznosti.
Kada ove reakcije počnemo promatrati kao informaciju, a ne kao „problem“, razvijamo drugačiji, suosjećajniji odnos prema sebi.
Tijelo nas ne pokušava sabotirati; ono nas poziva da mu pružimo ono što mu u tom trenutku nedostaje: usporavanje, predah, regulaciju ili predvidljivost.
- Kako se osjećaj preplavljenosti kod osoba s AuDHD-om razlikuje od klasičnog blagdanskog stresa?
Klasični blagdanski stres najčešće je povezan s organizacijskim pritiscima, društvenim obavezama i vremenskim ograničenjima. Kao gužva u trgovini – neugodna, ali podnošljiva i realno kratkog trajanja.
Kod osoba s AuDHD-om, međutim, preplavljenost uključuje tri paralelna procesa:
- Senzorna preplavljenost – previše svjetala, mirisa, zvukova i gužvi.
- Socijalna preplavljenost – intenzivna socijalna dinamika, očekivanja i komunikacijski napor.
- Preplavljenost izvršnih funkcija – povećani broj odluka i promjena u rutini.
Ova kombinacija može dovesti do shutdowna, povlačenja ili pojačanog maskiranja. Nije riječ o „slabijoj toleranciji na stres“, nego o specifičnoj neurološkoj arhitekturi koja je osjetljivija na višak podražaja.
- Koliko nas iscrpljuje blagdansko “maskiranje” i kako si možemo dati dopuštenje da budemo autentično umorne?
Maskiranje zahtijeva iznimnu količinu energije jer uključuje stalno prilagođavanje očekivanjima okoline, od socijalnih normi do emocionalne ekspresije. U blagdansko vrijeme, kada je društvena interakcija intenzivnija, maskiranje postaje posebno iscrpljujuće.
Maskiranje u blagdanskoj sezoni postaje kao cjelodnevno nošenje teškog kaputa. Društvo očekuje „veselje“, „raspoloženje“, „blagdanski duh“.
A naš živčani sustav ponekad želi samo mir, tišinu i predvidljivost.
Kad maskiramo svoje potrebe, mi trošimo ogromnu količinu energije na glumu:
• da nam nije preglasno
• da nam nije prenaporno
• da nam nije previše ljudi
• da nam je zabavno kad nije
• da nismo umorni kad jesmo
I onda dođemo kući i samo padnemo.
I osjećamo se kao „drama queen“, „preosjetljivo“ ili „čudno“.
A zapravo smo samo iscrpljene.
Dopuštenje da budemo autentično umorne počinje priznavanjem vlastitih kapaciteta. Važno je prepoznati da je umor informacija, a ne mana. Dopuštenje dolazi kad si kažemo:
„Ne moram biti nikome zabavno društvo ako moje tijelo treba odmor.“
Ponekad je najveća hrabrost reći:
„Ja ću doći, ali možda ću otići ranije.“
„Treba mi pauza.“
„Danas trebam prostor za oporavak.“
Time ne odbijamo odnose, nego njegujemo vlastiti živčani sustav kako bismo ostali dostupni, prisutni i stabilni dugoročno.
- Što za Vas znači “plesati” s blagdanskim kaosom i kako nam pokret pomaže otpustiti nakupljenu napetost?
„Plesati“ s kaosom znači prepoznati da ne možemo kontrolirati sve vanjske okolnosti, ali možemo regulirati svoj unutarnji ritam. Kaos će postojati, lampice će bljeskati, ljudi će biti preglasni, rasporedi će biti natrpani.
Ja ne mogu utišati svijet, ali mogu utihnuti u sebi. To je stav fleksibilnosti i svjesnog izbora, a ne pokušaj rigidnog održavanja savršenstva.
Pokret je jedan od najučinkovitijih načina regulacije jer uključuje tijelo u proces emocionalne obrade. Lagano istezanje, kratka šetnja, promjena posture ili jednostavan ritmički pokret mogu pomoći živčanom sustavu da se vrati iz stanja blokade u stanje protočnosti. Pokret podržava parasimpatičku aktivaciju i omogućuje nam da se fizički oslobodimo napetosti koju mentalno više ne možemo držati.
Ne mislim na sat vremena teretane. Mislim na:
• tri kruga kukovima u kupaonici
• dva udaha s podignutim rukama
• rastezanje kao mačka kad ustaneš
• mini ples u pidžami uz pjesmu iz djetinjstva
• hodanje po stanu kao da si na nemogućoj misiji
Pokret kaže tijelu:
„Sigurna si. Idemo dalje.“
Kad se krećemo, mi doslovno „protresamo“ kortizol iz sustava.
- Koji je najnježniji dar mira koji svaka žena može pokloniti svom živčanom sustavu ovih blagdana?
Najnježniji dar je dopuštenje da djeluje u skladu sa svojim kapacitetima, a ne prema tuđim očekivanjima. To znači odabrati jednostavnije, sporije, tiše i mekše verzije blagdana ako je to ono što tijelo traži.
Mir dolazi kada se prestanemo uspoređivati, kada smanjimo preopterećenost i kada njegujemo rituale koji nas vraćaju u stabilnost: tiha jutra, predvidljive rutine, odmor prije nego što dođe „crveni alarm“.
To je dar koji se ne vidi na fotografijama, ali se duboko osjeti u regulaciji, u disanju i u načinu na koji ulazimo u novu godinu — manje iscrpljene, a više povezane sa sobom.
Dar mira je jednostavan i radikalno nježan: dopuštenje da ne moraš sve.
Ne moraš kuhati ako si umorna.
Ne moraš ići na svaki domjenak.
Ne moraš biti nasmiješena ako ti nije do toga.
Ne moraš ispuniti sva očekivanja koja su ti drugi spakirali pod bor.
Možeš birati sebe.
Možeš birati svoj ritam.
Možeš birati toplinu umjesto perfekcionizma.
Možeš birati pauzu umjesto preopterećenosti.
A možda, baš ove godine, možeš izabrati da ti mir bude prioritet, a sve ostalo samo dodatak, ako stane.
Blagdani nisu test iz izdržljivosti.
Blagdani su trenutak da budeš točno tamo gdje jesi: nekad u smijehu, nekad u suzama, nekad u kaosu, nekad u miru.
Hvala ti, Lea, što si odvojila vrijeme za ovaj razgovor i što zajedno otvaramo važne teme o blagdanskom stresu, regulaciji živčanog sustava i nježnijem odnosu prema sebi.
Svaki put kad govoriš o preplavljenosti, visokoj osjetljivosti ili AuDHD iskustvu, širiš više razumijevanja, prostora i mira 💛