i zato više ne trošim život pokušavajući biti savršena.
Nedavno sam završila četverogodišnju edukaciju iz tjelesno orijentirane psihoterapije. Na samom kraju svatko je od nas izgovorio jednu namjeru s kojom želi zakoračiti u novu životnu i profesionalnu fazu. Moja je glasila:
„Živjeti po principu: nisi ništa posebno.”
Ovaj stav, paradoksalno, omogućava mi kvalitetniji život u svim njegovim segmentima. Umjesto da trošim energiju na pokušaje da budem savršena, upravljam dojmom koji ostavljam ili skrivam svoje loše dane, mane i teške trenutke, mogu biti više tu za druge – prisutna, neopterećena i bez onog teškog umora koji nastaje iz stalne krivnje, samooptuživanja ili straha jesam li dovoljno dobra.
Ne moram uvijek imati pravi odgovor za svoje dijete niti biti nepogrešiva majka.
Teret perfekcionizma, napetosti i osjećaja krivnje je ono šteti našoj djeci – ne majčina ljudskost, nesavršenost ili pogreška. Dijete treba prisutnu, a ne savršenu majku. Tek kada skinem sa sebe teret moranja, grča ili straha, mogu biti prisutna, zadovoljna i povezana sa svojim djetetom.
Ne moram svaki razgovor voditi savršeno.
Ne očekujući od sebe da uvijek blistam, uspijevam i ostavljam besprijekoran dojam, mogu biti autentična, prisutna, otvorena za dijalog i spremna priznati pogrešku te uvažiti tuđu perspektivu. Mogu podnijeti trenutke neugodne šutnje, ne baš optimalne ishode i prihvatiti da su ponekad i sasvim obični razgovori dovoljno dobri kao mjesto susreta, prisutnosti i podrške.
Umjesto da se grizem jer nešto nije bilo na razini „boginje”, „pobjednice”, „uzorne” ili „savršene” žene, nakon svake situacije mogu kliznuti u sljedeću aktivnost bez tereta, repova i curenja energije na stalno ruminiranje o tome jesam li dobro rekla i što sam trebala reći.
Ne moram ostavljati dojam da držim sve konce u rukama.
Imam pravo biti čovjek – pogubiti se, osjećati da mi je previše, biti ljuta ili očajna, skrhati se i plakati. Prihvatiti da nisam ništa posebno znači mirno prihvatiti ovakve scenarije, bez da se grizem, propitujem i optužujem te razvijam tjeskobu ili depresivno zaključujem da nisam dovoljno dobra.
Loši dani nisu raspad sustava, nego prirodni sastojci ćušpajza koji zovemo život.
Često najveći problem nisu problemi, slabosti i preplavljenost, nego naša borba protiv njih. Kad prihvatimo loš trenutak bez otpora, on ostaje – trenutak. Umjesto da se kroz krivnju, tjeskobu, potiskivanje i samooptuživanje vuče kroz cijeli dan, tjedan ili čak cijeli život.
Ne moram biti osoba koja nikada ne osjeti zavist, ljutnju, nemoć ili nesigurnost.
Svi su osjećaji dio naše tapiserije ljudskosti. Ni više godina psihoterapije, ni milijun tečajeva o ljudskoj psihi, terapiji i samoregulaciji neće izbrisati ljudskost iz nas. I to je u redu.
Svaki osjećaj ima svoju funkciju.
Zavist može pokazati da želimo nešto što još nemamo. Nemoć može upozoriti da je vrijeme odmoriti se, a nesigurnost može biti signal da treba poraditi na razvoju neke vještine ili jačanju samopouzdanja.
Kad osjećaje potiskujemo, samo umaramo same sebe i s vremenom izazivamo eksploziju – emocije će se izraziti, ovako ili onako. To je zakonitost naše psihe. Što ih dulje potiskujemo, njihov naboj raste, a jednom kada provale iz nas, mogu biti razorne i povrijediti i nas i druge.
Zato je bolje pomirljivo zamijetiti svoje emocije, dati im prostora i pustiti da se transformiraju.
To stvara prostor da dišem u svim svojim izdanjima. Kako u onim plemenitim, radosnim i produktivnim, tako i u onim ljubomornim, ljutim i tužnim.
Ne moram fascinirati nikoga da bih osjećala da vrijedim.
Moji uspjesi i neuspjesi, sposobnosti i mane – ništa od toga nije dokaz moje vrijednosti. Vrijedim jer jesam, jer sam rođena, jer sam čovjek.
Upravo taj mir sa svime što jesam omogućava mi stabilnu platformu na kojoj mogu iskušavati svoje ideje, učiti bez stresa i djelovati hrabro i otvoreno.
Kad ne očekujem da sam ja nešto posebno, ne tražim savršenstvo od drugih.
I zato u mom životu ima više ljubavi, povjerenja i iskrenosti.
Kada si dopustim da budem obična u svojoj ljudskosti, brišem dugački popis tuđih, ali i vlastitih, nerealnih očekivanja. Otvorena srca, kakva jesam, mogu prići drugima, pokazujući da, prihvaćajući cijelu sebe, mogu prihvatiti i druge.
Kad sam si rekla da ne moram biti ništa posebno, više ne trošim energiju na dostizanje idealizirane verzije sebe. Trošim je na život.
Iz tog prostora slobode radim i sa svojim klijenticama. Jer tek kada skinemo pritisak da moramo biti drugačije nego što jesmo, počinjemo otkrivati tko smo ispod svih očekivanja, prilagodbi i pokušaja da budemo bolje. I često se iznenadimo koliko nam se sviđa osoba koju tamo pronađemo.
Nije uvijek dobro nastojati biti „najbolja verzija sebe”. Puno je zdravije, sretnije i ispunjenije biti „svoja verzija sebe” ili „cijela verzija sebe”.
Time ništa ne gubimo. Baš naprotiv, život dobije puninu, odnosi prostor, a naše tijelo više slobode da živi, diše i voli.
Želiš li iskusiti slobodu da budeš cjelovita i stvarna, dobro si došla u Centar SVOJA. Točno takva kakva jesi.
Ja sam Tamara Šamec. Edukantica sam tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije, zadovoljnije.
Ako razmišljaš o terapiji i želiš provjeriti odgovara li ti moj način rada, nazovi 091/6392–452 i popričajmo, bez obaveze, o tome što trebaš i kako te mogu podržati.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
Tu sam za tebe.
