Često postavljana pitanja

To što se prvi put susrećemo znači da si već napravila prvi (a ponekad i najteži) korak. Skupa ćemo otvoriti prostor za upijanje tvojih prvih dojmova. Ako se osjećaš dovoljno sigurno, podijelit ćeš sa mnom komadić svoje priče. A ako priča i izostane, posvetit ćemo vrijeme laganim vježbicama za tvoj osjećaj sigurnosti u tijelu. 

Prvi susret dat će ti odgovor na pitanje odgovara li ti rad sa mnom – ili ne.

Ne, ovo nije psihoterapija u klasičnom smislu – iako koristim tehnike iz okvira svoje edukacije za tjelesno-integrativnog psihoterapeuta, ne radim u okviru psihoterapijskog zvanja niti nudim dijagnostiku ili terapijske protokole.

Ono što radim je dublji, podržavajući rad koji često ima sličan učinak: osjećaj olakšanja, jasnije povezivanje sa sobom, više prostora za emocije i unutarnju promjenu.

Mnogima je ovaj rad duboko transformativan, iako ne dolazi iz psihoterapijskog okvira.

Ako ti je važno da rad vodi osoba s psihoterapijskom titulom i dozvolom, važno je da to uzmeš u obzir. No ako tražiš prostor gdje se možeš osloniti na prisutnost, regulaciju i emocionalnu jasnoću – ovaj rad ti može donijeti duboke pomake.

Moj pristup objedinjuje emocije, tijelo i unutarnji ritam osobe. Učimo razlikovati priče našeg uma od priča našeg tijela. Pritom koristim i prirodne, nježne pomagače – eterična ulja – koja pomažu filtrirati što nam u životu zaista koristi, a što smo spremni otpustiti.

Otvaramo prostor za nešto novo.

Tjelesno utemeljene prakse su nježne prakse usmjerene na obnavljanje kontakta s tijelom kroz osjete, dah, pokret, ekspresiju i sl.

U tijelu lociramo osjećaje, no isto tako kroz tijelo reguliramo emocije i stvaramo osjećaj sigurnosti.

Dobrodošla si. Ako te nešto zove ovome, postoji dobar razlog – i to već govori u prilog tvojoj unutarnjoj spremnosti. Moj fokus nije na traženju onoga što „ne valja“, već na tome da zajedno izgradimo kapacitet za nošenje cijelog spektra emocija koje život nosi.

Iskustvo mi je pokazalo da nerijetko nije najteže nositi bol – već ono dobro što dolazi kad si konačno tu za sebe.

Strah je tu da te štiti i treba ga prigrliti kao takvog. Kada nam terapeut pomaže u osluškivanju vlastitog tijela, najčešće nećemo prelaziti svoju emocionalnu granicu i emocije nas neće preplaviti.

A ako proteče ono što treba otpustiti, znak je to sigurnosti i povezanosti s terapeutom – i to nije znak da se raspadaš, već da se nešto u tebi oslobađa – uz podršku, u tvom ritmu.

Nisi usamljena u ovome. Mnogi ljudi osjete nelagodu kada su izloženi na ovaj način – tijelo se počne stiskati, srce ubrzano lupa i javi se onaj poznati osjećaj da želimo pobjeći iz središta pažnje.

U radu ne forsiramo ništa – sve ide u tvom tempu. Kada prilagodimo prostor, položaj tijela, udaljenost od terapeuta i maknemo bilo kakva očekivanja od sebe, tijelo se prirodno počinje opuštati jer se osjeća sigurnim. Iz te sigurnosti, korak po korak, sve postaje lakše.