Kroz odrastanje smo naučile da emocije treba držati pod kontrolom ako želimo dobiti (roditeljsku) ljubav. Treba ih utišati, riješiti, prekriti osmijehom i krenuti dalje. Ali kad to i napravimo, emocije nismo riješile, nego ih pospremile dublje u tijelo koje pamti i nastavlja živjeti s tim.
Kroz tjelesno-integriranu psihoterapiju sam jasno naučila gdje moje emocije imaju svoje mjesto u tijelu. Tugu i tjeskobu osjećam u grudima. Ljutnju u vilici. Nervoza mi sjedi u želucu.
Kad ih ne propustim, kad ih zadržim, postaju kao utezi. Nevidljivi, ali teški. Troše mi energiju i mute jasnoću.
Dugo nisam znala što s tim.
Zapravo, dugo uopće nisam znala osjećati.
Kad izgubiš osjećaj, ne znaš da si ga izgubila
Imala sam 22 godine kada sam prvi put došla do zida. Bilo je to tri godine nakon mamine smrti. Mislila sam da sam našla način da zauzdam život kroz kontrolu svake namirnice i svakog grama koje unosim u tijelo. U tom svijetu brojki osjećala sam se – sigurno.
Ali ispod te sigurnosti bila je praznina, velika crna rupa. Bulimija je preuzela kontrolu nad mojom kontrolom i našla sam se u naizgled bezizlaznoj situaciji. Izgledala sam bolje nego ikada dotada, a iznutra nisam osjećala ništa. Doslovno ništa.
Druženja su me plašila jer su uključivala hranu. Ljude sam izbjegavala jer nisam znala kako biti među njima, osjećala sam da im nemam što dati kroz odnos. Tijelo sam gledala kao nešto što treba držati u stezi – jer izgled je, činilo se, jedino dobro što je ostalo od mene. Kako mi je i zdravlje počelo stradavati, tako sam shvatila da više ne mogu zadržati sebe pod kontrolom i da moram popustiti.
Tada sam konačno potražila pomoć i uz veliku muku polako sam počela osjećati. Suze. Ljutnju. Težinu. Tijelo više nisu bile samo kosti i kalorije – nego mjesto koje me pozivalo nazad k sebi.
Emocije nisu opasne. One su poziv.
Iskustvo bulimije jasno mi je pokazalo do kojih razmjera mogu ići posljedice ignoriranja stvarnih osjećaja u tijelu. U periodu suzdržavanja vlastitih unutarnjih istina bila sam itekako prihvaćena i “dobra” – puna razumijevanja, bez ikakvih potreba i potraživanja od drugih, potpuno samostalna. Dobra drugima, a u sebi sam stvorila čudovište koje me uništavalo. Upravo se to događa kad potiskujemo emocije. One odlaze u pozadinu, u sjenu, i tamo skupljaju snagu. Kad se vrate – često nemamo pojma što nas je snašlo. Reaktivnost. Praznina. Iscrpljenost. Osjećaj da život koji živim nije moj.
Povratak vlastitim emocijama bio mi je težak zadatak. Dati dozvolu sebi da više ne budem samo dobra, nego ponekad i neugodna dok govorim što stvarno mislim, da u procesu oporavka budem čak i teret svojim bližnjima. Jedini izlaz bio je da osvijetlim svoju sjenu i pokažem se u svojoj ranjivosti, nesavršenosti i istini koja je u tom periodu bila vrlo mračna.
Ali upravo to vremenom mi je donijelo ravnotežu u život. Korak po korak sam počela osjećati tlo pod nogama, sjena je postajala sve svjetlija i nije više upravljala mojim životom. Počeo se vraćati osjećaj života u moje tijelo i sve ono što sam mislila da sam zauvijek izgubila.
Tijelo zna. Samo ga treba poslušati.
Danas volim osjećati svoje tijelo – i kad sam sretna i kad mi je teško.
Kad mi treba rasterećenje, krećem se – šetam, plešem, vičem, lupam u spužve ako treba.
Kad mi treba nježnost, okrećem se mirisima. Eterična ulja su postala moj meki oslonac kad se želim maknuti od riječi:
- Lavanda me pozove na odmor.
- Neroli šapuće mom srcu kad boli.
- Tamjan me podsjeti tko sam, izvan svakodnevnih uloga.
- Vetiver moćan i korijenit, ne da da pobjegnem iz tijela.
- Bergamot, limun i naranča me podsjete da je lakoća moguća.
- Metvica, ravensara, eukaliptus mi otvore prostor za disanje.
Za tebe, ako si se udaljila od sebe i ne znaš kako natrag
Ovaj tekst pišem jer sam i sama dugo bila odsutna iz vlastitog tijela.
Nisam znala kako osjećati, mislila sam da je sigurnije ne osjećati ništa.
Ako se i ti tako osjećaš – znaj da nisi sama.
I da ti je dozvoljeno osjetiti. Polako. Po svom. Bez žurbe.
Ponekad je dovoljno samo zastati, osvijetliti tijelo iznutra uz pitanje:
Kako sam danas? Koji osjećaj prevladava? Gdje se taj osjećaj nalazi u tijelu?