O nježnosti pristupa prema učenju novih obrazaca.
Mnoge od nas željele bi postaviti granicu — reći da nešto ne možemo ili ne želimo — ali nas često plaši moguća burna reakcija druge osobe.
Što ako se naljuti?
Što ako viče ili nam uskrati ono što nam treba?
Što ako me odbaci?
Granice su proces, a ne trenutak
Postavljanje granica nije jednokratan čin.
Ljudi poznaju određenu verziju nas i imaju svoje navike u odnosu s nama. Kada se mi mijenjamo, potrebno je vrijeme da se okolina prilagodi — da cijeli obiteljski ili partnerski sustav nauči nešto novo.
Promjene rijetko nastanu preko noći.
Na nama je da strpljivo ponavljamo, a drugi će s vremenom pronaći svoj način da prihvate i prilagode se našim novim granicama.
Čak i ako prve reakcije nisu dobre, važno je vjerovati da će proces postepeno dovesti do promjene — i dopustiti drugima njihove reakcije.
Ključan dio postavljanja granica je razumjeti da tuđe reakcije nisu naša odgovornost
Naša odgovornost: istina, ne tuđa reakcija
Naša je odgovornost da izreknemo svoju istinu i stojimo iza nje — ne i da upravljamo tuđim osjećajima.
Ako na granice gledamo kao na proces, a ne kao cilj, možemo si dopustiti da učimo korak po korak — onoliko koliko možemo bez da nas preplave osjećaji nelagode ili krivnje.
Ne moramo biti savršene.
Ako se rasplačemo, razbjesnimo ili ukočimo — i to je dio učenja.
Možda će prvo izricanje granice biti tiho, nesigurno ili stidljivo — i to je u redu.
Učimo. Mijenjamo obrazac koji smo tako vjerno ponavljale dugi niz godina.
Svaki put lakše i prirodnije
Svaki sljedeći put bit će lakše i prirodnije, kako raste naša sigurnost u sebe i povjerenje u vlastiti glas.
Možda se ništa ne promijeni odmah — i to je u redu.
Kao voda koja uporno dublje teče, i mi malo po malo stvaramo svoj put.
Granice postaju istinski djelotvorne tek kad smo usidrene u svoju istinu — kad ih osjećamo u tijelu.
Tada nisu naučene rečenice, već živi, pouzdani impuls koji nas vodi prema ravnoteži i zaštiti vlastite dobrobiti.
Kad granicu osjećamo u tijelu
Kad osjetimo granicu kao napetost u trbuhu, težinu u grudima ili val olakšanja u dahu — znamo da smo u kontaktu sa sobom.
Tada postavljanje granice postaje prirodno, bez potrebe za objašnjavanjem ili obranom.
Kad smo usidrene u tijelu, usklađene s emocijama i dušom, granica više nije zid — nego prostor u kojem napokon postajemo svoje.
Nedostatak granica kao nasljeđe
Nažalost, mnoge od nas su kroz odgoj i moralne pritiske naučile da je izricanje granica nešto pogrešno.
Negativna iskustva se gomilaju i često se smrznemo već pri samoj pomisli da ih postavimo.
Ponekad smo i toliko udaljene od sebe da više ni ne znamo gdje su nam uopće te granice.
Zato je osobni rast i povratak sebi — osluškivanje tijela i osjećaja — put prema povratku vlastite sigurnosti.
Kad granice ponovno osjetimo duboko u tkivu tijela, one izlaze prirodno i čuvaju našu dobrobit — a time i dobrobit cijele obitelji.
Naša djeca, promatrajući nas, uče kako i sama mogu brinuti o sebi na najbolji mogući način.
Više o tome kako sam ja naučila osluškivati tijelo i osjećaje, pročitaj >>ovdje.