Što stoji iza potrebe za viđenjem?
Jesi li ikada izgovorila tu rečenicu – možda samo u sebi, u tišini svoje duše? „Samo želim da me netko vidi.“
Što uopće znači “biti viđen”?
U psihoterapijskom smislu, biti viđen znači mnogo više od toga da te netko gleda. To znači da te netko razumije.
To je osjećaj da je tvoja unutarnja stvarnost – tvoje misli, osjećaji, iskustva i borbe – prepoznata i prihvaćena kao legitimna.
Kada kažemo da želimo da nas netko vidi, zapravo tražimo:
- Validaciju: potvrdu da su naši osjećaji smisleni, čak i kada se druga osoba ne slaže.
- Pripadnost: osjećaj da nismo sami u svom iskustvu.
- Potvrdu vrijednosti: doživljaj da smo važni i vrijedni pažnje, bez potrebe da to stalno dokazujemo.
Kada smo viđeni, to postaje temelj povjerenja i istinske povezanosti.
Bol nevidljivosti
Nevidljive smo kad netko za naše emocije kaže: “pretjeruješ” ili – “nemaš se ti tu radi čega ljutiti”.
Ili kad se žalimo na nepoštenu situaciju na poslu – a bliski ljudi kažu “ma sigurno nije tako kako kažeš, to si umislila”.
Nevidljive smo i kada naš uspjeh, postignuće ili svakodnevni trud dočeka ravnodušnost ili čak kritika bližnjih: “pa mogla si to još malo bolje dotjerati”. Ili – “da si se potrudila, sad ne bi bila samo šefica ogranka, nego možda i regionalna direktorica”.
Psiholozi gore navedena ponašanja ljudi nazivaju invalidacijom – obezvrjeđivanjem iskustva, emocija, postignuća. Kad smo invalidirani, osjećamo se odbačeni, neviđeni, poniženi.
Invalidacija nije samo frustrirajuća – ona često prijeti našem osjećaju identiteta i ostavlja duboke i bolne posljedice po naše samopouzdanje, osjećaj povezanosti i kvalitetu života.
Osjećaj nevidljivosti najčešće potječe iz ranih iskustava. Ako naši primarni skrbnici nisu mogli nositi naše emocije – ako su ih umanjivali, ignorirali ili kažnjavali – naučili smo da naša unutarnja iskustva nisu vrijedna ili sigurna.
“Prestani plakati” ili “Dat ću ti ja pravi razlog da plačeš”.
“Što ti fali, sve imaš” – kao odgovor na izraženu bol ili frustraciju ili “Da si se više potrudila, imala bi sve petice” primjeri su nezgrapne i često nesvjesne roditeljske invalidacije koja nam može duboko raniti srce.
Ako smo odrastale u takvom okruženju, prirodno je da kasnije u životu tražimo nekoga tko će potvrditi našu vrijednost i dati nam osjećaj tko smo jer to nismo dobile u razdoblju kada se taj osjećaj tek gradi.
Same sebi postajemo glas roditelja koji kaže: “Ne bi te to trebalo smetati, to je sitnica”. Ili “Pa nije to tako loše” – u trenucima kad nas partner, kolege ili prijatelji dovode do ruba suza ili poniženja.
Validacija: jezik viđenja
Validacija je suprotno od invalidacije – čin priznavanja nečijih emocija i iskustava kao smislenih – bez prosuđivanja, kritike ili neželjenih savjeta.
Validacija je jedan od ključnih alata u terapiji i u zdravim odnosima. Ako drugi može čuti što mu pričamo i dati nam prostora da osjećamo što osjećamo, mislimo što mislimo i želimo što želimo – tada se osjećamo viđeno, poštovano i imamo temelj za smislene odnose.
Što je validacija?
- priznavanje da je nečija reakcija razumljiva s obzirom na njihovo iskustvo
- stvaranje emocionalne sigurnosti
Što validacija NIJE:
- uvjeravanje da je njihova reakcija „ispravna“
- slaganje s mišljenjem druge osobe
- rješavanje nečijeg problema
Primjeri jezika viđenosti:
Umjesto ovoga (invalidacija)
| „Ma ne brini, nije to ništa.“ |
| „Moraš biti jači/jača.“ . |
| „Pretjeruješ.“ . |
Možemo reći ovo (validacija)
| „Vidim koliko ti je teško i da te to zaista muči.“ |
| „Razumijem zašto se tako osjećaš. Ovo je stvarno zahtjevno.“ |
| „Čujem koliko si frustriran/a. Ima smisla da se tako osjećaš.“ |
To je jezik koji otvara vrata povezanosti – u partnerskom odnosu, odnosu s djecom, među kolegama – validacija je temelj zdrave komunikacije koja gradi ljude, jača veze među ljudima i omogućava produktivne dogovore.
Vidjeti sebe
Iako je prirodno i važno željeti da nas drugi vide, nažalost to se obično ne događa izvana. Ako smo rasle naviknute na invalidaciju, nesvjesno ćemo stvarati veze i odnose koji će nam donositi još invalidacije – jer je to jedino što poznajemo kao svoje iskustvo.
Da bismo se oporavile i krenule graditi život baziran na samopoštovanju, samopouzdanju i dobrim odnosima, trebamo same sebi pružiti validaciju – moramo vidjeti same sebe da bismo se bez straha mogle pokazati drugima i tražiti da nas validiraju i prihvate kakve jesmo; da nas vide.
To je dugoročni cilj terapijskog procesa – naučiti kako mi sami sebe možemo vidjeti, prihvatiti i validirati.
Ne možemo kontrolirati kako će nas drugi doživjeti, ali možemo naučiti kako se odnositi prema sebi.
Put prema viđenju sebe uključuje:
- Samosvijest: nježno prepoznavanje i imenovanje vlastitih emocija.
- Samovalidaciju: davanje sebi dozvole da osjećamo ono što osjećamo.
- Samoprihvaćanje: prihvaćanje naših mana, ranjivosti i nesavršenosti.
Kada se sami vidimo, potreba za vanjskom potvrdom se smanjuje.
Tada u odnose ulazimo iz mjesta cjelovitosti – a ne iz mjesta nedostatka.
Ako nam se i dogodi invalidacija više se nećemo usukati u sebe, propitkujući vlastitu vrijednost – nego stati iza sebe i izboriti se za svoje pravo da budemo što jesmo i živimo okružene ljudima koje nas takve vole – vide i validiraju.
Rečenica „Samo želim da me netko vidi“ je poziv na buđenje – poziv da priznamo vlastitu želju za povezanošću.
A prvi korak prema tome da nas drugi zaista vide jest da se mi sami usudimo vidjeti sebe: s ljubaznošću, razumijevanjem i potpunim prihvaćanjem.
Kroz individualni rad u Centru SVOJA. zajedno polako raspetljavamo klupko emocija koje godinama nosiš u sebi. Razdvajamo glas unutarnjeg kritičara od tvojih stvarnih potreba, prepoznajemo unutarnjeg sabotera koji te štiti na stare načine i učimo kako ga umiriti.
Kroz somatski rad i nježno istraživanje unutarnjih iskustava postupno upoznaješ sebe u svojoj esenciji – onakvu kakva jesi ispod svih obrana, očekivanja i buke svakodnevice. Tu počinje pravi osjećaj viđenosti, onaj koji zatim nosiš sa sobom kroz život.