Brené Brown, jedna od vodećih istraživačica srama, kaže:
“Sram je intenzivno bolan osjećaj ili iskustvo vjerovanja da smo manjkavi i stoga nedostojni prihvaćanja i pripadnosti.”
Sram je onaj osjećaj kad se zatvoriš u sebe, nastojiš biti nevidljiva, ne reći što misliš, ne pokrenuti se na način kako stvarno priželjkuješ jer si uvjerena – ne samo mislima, nego i tijelom – da s tobom jednostavno nešto nije u redu. Ne samo da nešto možda ne radiš dobro ili griješiš – nego da si cijela ti jednostavno pogrešna, loša ili nedorasla.
Zato se povlačiš. Tvoja ideja zastaje u grlu, svoje planove se ne usudiš podijeliti s prijateljima, a na obiteljskim druženjima si manja od makova zrna – da ne privučeš pažnju na sebe jer nisi vrijedna toga.
Sram kao osjećaj mučne samoizolacije
Sram nam kaže da se povučemo, izoliramo, ne ističemo – i zato je jedna od najtežih i najusamljenijih ljudskih emocija.
Mi smo bića zajednice, trebamo druge ljude, a sram nas zatvara u osjećaju da nismo dovoljno dobre za tu zajednicu.
Ovdje treba istaknuti kako postoji razlika između zdravog, blagog srama koji nam može biti i koristan. Npr. podsjeća nas da živimo u zajednici koja ima norme i granice pa vjerojatno nećemo hodati gole Korzom.
Problem nastaje kada sram postane toksičan pa počneš vjerovati da je tvoje tijelo toliko pogrešno da ti je teško skinuti se na plaži, dopustiti partnerov dodir ili da su tvoje ideje toliko glupe da je bolje da ih prešutiš na sastanku. Tada sram umanjuje životnost, sužava polje mogućnosti, odvaja nas od drugih ljudi i teško pogoršava kvalitetu života na svim razinama.
Sram kao misao i stisnutost u tijelu
Često smo svjesne srama pa ga same ublažimo – primijetimo da ni drugi nisu savršeni, a ipak se usude podijeliti svoju ideju, skinuti se na plaži ili nositi lijepu odjeću bez obzira na koji kilogram viška ili manjka.
Možemo sebi govoriti:
“Ma nisi ružna” ili “Ideja ti je dobra, probaj je reći”, ali često to nije dovoljno jer sram, kao i druge emocije, nije samo misao koja se pojavi u glavi. To je i reakcija tijela. Mišići i tijelo zadržavaju napetost koja doslovce zaustavlja glas, pokret i spontani izraz. Zato ponekad znamo što bismo željele reći ili učiniti, ali tijelo kao da to ne dopušta.
Baš kao što se ugrožena životinja zamrzne u stanju straha – tako se i osoba može zamrznuti u trenucima snažne kritike ili posramljivanja, često još u djetinjstvu. Tada živčani sustav reagira povlačenjem kako bi nas zaštitio od daljnje izloženosti i boli.
I znaš što – to je nekada imalo smisla. Ako si rasla uz roditelja koji je vikao na tebe, tvoje je tijelo pokušavalo spriječiti daljnje nevolje. A ako je neka tvoja djetinja igra ili nesmotrenost mogla izazvati batine ili izljeve bijesa, sasvim je shvatljivo da se tijelo snašlo tako da je obuzdalo pokret, misao, često i dah.
Jednom zamrznut sustav treba se postupno odmrznuti – a to rijetko dolazi samo kroz misao ili afirmaciju, kako se danas često pojednostavljeno prikazuje.
Prepoznati, prihvatiti, otopiti sram
Sram je emocija koja nas povlači u sebe. Tjera nas u izolaciju, grči tijelo i onemogućava pokret. Ljudska povezanost i empatija su ono što sram počinje otapati – kada netko može ostati uz nas dok govorimo o onome čega se sramimo.
Prva pomoć je otvoreno govoriti o sramu i priznati ga ljudima u koje imamo povjerenja. Pomaže i kada ga počnemo prihvaćati kao još jedno ljudsko iskustvo. Staviti ruku na srce i s empatijom reći: “Osjećam sram” jedan je od važnih koraka oporavka.
Sram je često smrznuti trenutak iz prošlosti u kojem je dijete koje smo nekada bili doživjelo dubok strah od odbacivanja.
Sram u terapijskom procesu
U terapijskom procesu u Centru SVOJA. često – možda i kod gotovo svake osobe – prije ili kasnije susretnemo sram. Sram radi izloženosti, viđenosti, ljutnje, iskrenosti ili vlastitih potreba – dolazi u mnogim oblicima.
No srećom, ta nelagoda se može postupno nadvladati. U Centru to radimo kroz slušanje, prisutnost i suosjećanje, a zatim i kroz rad s tijelom. Postupno stvaramo dovoljno sigurnosti da se iskustva koja su bila povezana sa sramom mogu pojaviti u kontaktu – bez preplavljivanja i bez potrebe da se ponovno povlačimo.
Tada sram ne ostaje samo misao u glavi, nego ga učimo primjećivati i u tijelu – u dahu, napetosti, držanju ili glasu. Kroz vođeni dah, pokret, a ponekad i kroz terapeutski dodir, tijelo dobiva priliku u vlastitom ritmu otpustiti stare obrambene reakcije.
Zbog toga je tjelesno orijentirani pristup sramu nježan, ali dubok i cjelovit. Ne potiskujemo sram, nego ga otapamo kroz prisutnost, prihvaćanje i nježnost.
Kada u sigurnom odnosu počnemo doživljavati drugačija iskustva – da možemo biti viđene, iskrene i prihvaćene – i naš se unutarnji sustav počinje mijenjati.
Ako te sram koči u svakodnevnom životu – znaj da postoji pomoć. Obrati mi se s povjerenjem. Nema potrebe nositi taj suvišan teret kroz život. Iza srama se otvara puniji, cjelovitiji, slobodniji život – a s njim i više uspjeha, dublji odnosi u kojima možemo spustiti masku te više radosti i užitka u svakodnevici.
Ja sam Tamara Šamec, edukantica sam tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije i zadovoljnije.
Nazovi 091/6392–452 i popričajmo, bez obaveze, o tome što trebaš i kako te mogu podržati.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
Tu sam za tebe.