„Kad se netko nasloni na mene, to mi je prirodno. Ali kad bih se ja trebala nasloniti na nekoga… ne znam kako se to radi.“
Ako ti je teško osloniti se na druge, vrlo je moguće da ova rečenica opisuje i tvoje iskustvo.
Naime ovu rečenicu, ili neku vrlo sličnu njoj, u terapijskom prostoru čujem iznimno često.
Možda si i ti jedna od onih žena koja bez razmišljanja nosi druge. Slušaš, umiruješ, organiziraš, pamtiš, brineš. Dolaziš kada treba, donosiš što je potrebno i ostaješ kada je teško. Za mnoge ljude u svom životu upravo si ti osoba koju će nazvati kada krenu nizbrdo, kada treba organizirati nešto važno ili preuzeti odgovornost.
No što se događa kada oluja pokuca na tvoja vrata?
Tko tada nosi tebe? Kome se javljaš kada više nemaš snage biti ona koja drži sve na okupu?
Kada svoju klijenticu pitam na koga se ona, sama za sebe, zaista može osloniti, vrlo često u prostoru nastane tišina. Ponekad imamo puno prijatelja, veliku obitelj i široku mrežu poznanstava, a ipak osjećamo da smo usamljeni.
Oslonac je tjelesno iskustvo
Zašto?
Zato što osjećaj oslonca ne nastaje samo zato što oko nas postoje ljudi. On nastaje kada naš živčani sustav vjeruje da je sigurno osloniti se.
Moći se osloniti znači duboko u sebi osjećati da će nas drugi dočekati, prihvatiti kakve jesmo i ostati uz nas bez osuđivanja, popravljanja i neželjenih savjeta. Da možemo biti ranjive, a da zbog toga nećemo biti odbačene, ismijane ili ostavljene same.
Mnoge žene takvo iskustvo nikada nisu imale. Ili su ga pokušale pronaći pa su bile povrijeđene, razočarane ili posramljene. Tijelo zato pamti da je sigurnije ne oslanjati se ni na koga.
Što se više štitimo od novog razočaranja, to rjeđe dopuštamo ljudima da nam se približe. Tako uvjerenje da smo same polako postaje naša svakodnevica.
Kada tijelo cijeli život nosi sve samo
Žene koje su cijeli život nosile težinu života same, tu težinu često nose i u svojim tkivima.
Ramena su im ukočena, dah plitak, a trbuh napet kao da pokušava zadržati sve što je previše. Njihovo je tijelo naučilo da je izdržati bez traženja pomoći pitanje preživljavanja.
Zato nije dovoljno samo odlučiti da ćemo od danas više vjerovati ljudima.
Najprije tijelo mora dobiti novo iskustvo.
Kako nastaje osjećaj sigurnosti?
Kako promijeniti iskustvo koje tijelo nosi godinama? Kako omekšati stisnutost zbog koje je toliko teško nekome vjerovati?
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji na ta se pitanja ne odgovara riječima.
Riječi mogu pomoći da nešto razumijemo, no živčani sustav mijenja se kroz iskustvo.
Zato u Centru SVOJA. „treniramo” živčani sustav iskustvom sigurnosti.
Nekad to znači dobiti mirno i suosjećajno slušanje, bez savjeta, kritike ili odbacivanja.
Nekad radimo s tijelom. Istražujemo kako je nasloniti leđa na zid i osjetiti da nas nešto drži. Nekad se oslanjamo na stolicu i dopuštamo tijelu da osjeti površinu koja nosi našu težinu. Nekad istražujemo osjećaj da nas vlastita stopala mogu nositi.
A nekad, kada je to pravi trenutak za klijenticu i kada terapeutski odnos to dopušta, oslanjamo se na moj dlan ili leđa.
Svaki put ostajemo u tom iskustvu dovoljno dugo. Ne žurimo. Boravimo u toj tjelesnoj senzaciji sigurnosti sve dok je živčani sustav doista ne osjeti.
Tijelo tada polako počinje učiti nešto što možda nikada nije imalo priliku naučiti.
Da se može osloniti.
Osloniti se ne znači biti ovisna o drugima
Ponekad se bojimo oslanjanja jer se bojimo pretjerane ovisnosti o drugima – da više ništa nećemo moći same, dovoljno brzo ili na način koji nama odgovara. Srećom, to nije tako.
Poanta ovog procesa nije da postaneš ovisna o drugoj osobi. Kroz iskustvo sigurnog oslonca u tebi se ponovno budi osjećaj povezanosti.
Najprije s vlastitim tijelom koje slobodnije prepoznaje što treba i može primiti tuđu podršku. Zatim sa sobom – sa svojim emocijama, potrebama, željama, vrlinama, slabostima i manama. Potom s drugim ljudima – njihovom ljudskošću koja može biti oslonac, ali ima i svoja ograničenja. I na kraju, sa samim životom.
Kada upoznaš taj osjećaj sigurnosti, povezanosti i cjelovitosti u vlastitom tijelu, kada ono više ne očekuje da će oslanjanje završiti s boli, čitava se tvoja stvarnost počinje mijenjati.
Odnosi prestaju biti mjesto na kojem se moraš kontrolirati, mjeriti i držati. Polako postaju mjesto na kojem možeš biti spontanija, sigurnija i opuštenija. Mjesto na kojem se možeš opustiti, prepustiti i graditi odnose u kojima ima mjesta, podrške i oslonca i za tebe.
Ako si prepoznala sebe u ovim riječima i želiš podijeliti svoje iskustvo na ovu temu, moj inbox uvijek je otvoren.
Ja sam Tamara Šamec. Edukantica sam 5. godine tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije, zadovoljnije.
Ako razmišljaš o terapiji i želiš provjeriti odgovara li ti moj način rada, nazovi 091/6392–452 i popričajmo, bez obaveze, o tome što trebaš i kako te mogu podržati.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
