Ponavljajući obrasci u odnosima
Jesi li se ikada uhvatila kako se pitaš zašto opet i opet biraš partnere koji te ne razumiju i ne podržavaju, prijatelje koji te ne znaju slušati ili poslove u kojima se osjećaš nelagodno, kao da nisi na pravom mjestu?
Možda na početku sve izgleda dobro – ali kako odnos dalje napreduje, polako toneš u osjećaj da te se ne čuje, tvoje se granice gaze, a partner, prijatelj ili kolega s posla kao da gubi poštovanje prema tebi, ignorirajući tvoje potrebe.
Nažalost, to ponekad može biti rezultat dubokog osjećaja srama.
Kad radi srama šutimo o svojim potrebama, krijemo svoje strahove ili se pretvaramo da nam je svejedno, gradimo nevidljiv zid iza kojeg se osjećamo usamljeno, odbačeno i nevidljivo.
Psihološka istraživanja pokazuju da snažan osjećaj srama može utjecati na to kakve odnose biramo i kakvo ponašanje u odnosima toleriramo. Ako duboko vjerujemo da s nama nešto nije u redu, možemo nesvjesno ulaziti u odnose koji tu sliku potvrđuju.
Dok ne osvijestimo te unutarnje obrasce, situacije se ponekad iznova ponavljaju jer nama ne upravlja samo svjesni dio nas, nego i dublja uvjerenja o sebi i drugima – a sram može biti jedan od njihovih snažnih pokretača.
Kako nas sram može dovesti u bolne odnose?
Kad smo snažno obilježeni sramom, ne živimo iz svoje autentičnosti. Nosimo masku o kojoj vrlo lijepo piše Susan Thesenga u knjizi Nebranjeno ja.
“Maska je Ja koje smo izgradili kako bismo prikrili ranjivo, povrijeđeno dijete koje smo nekoć bili. Stavljajući lažno Ja između drugih ljudi i vlastite unutarnje ranjivosti, pokušavamo spriječiti sebe da dođemo drugima toliko blizu da bismo mogli biti povrijeđeni onako kako smo bili povrijeđeni u djetinjstvu.”
Maska je naš “oklop” koji je nastao da preživimo. Ako se kao dijete nismo osjećali shvaćeni, doživljavali smo kritike, vikanje pa čak i udarce – mogli smo zaključiti da nešto s nama nije u redu.
Kako bismo udovoljili roditeljima – ili izbjegli neugodnosti – razvili smo masku: set ponašanja koji je bio prihvatljiviji jer je izazivao manje sukoba, kritika ili odbacivanja.
Psihološke teorije privrženosti pokazuju da rana iskustva odnosa oblikuju naše duboko očekivanje kako će nas drugi ljudi vidjeti i tretirati. Ako smo kao djeca često doživljavali kritiku, nerazumijevanje ili odbacivanje, počinjemo vjerovati da moramo skrivati dijelove sebe kako bismo bili prihvaćeni.
I onda nastavljamo živjeti iza te maske, čak i kada je opasnost prošla.
U odnose tada ne ulazimo potpuno otvoreno – gradeći odnos iskrenosti u kojem ćemo zadovoljiti svoje potrebe. Umjesto toga, u odnos ulazi maska – a naše pravo ja ostaje skriveno, potisnuto ili prisiljeno raditi protiv sebe.
Kada sram počne upravljati očekivanjima
Snažan osjećaj srama može oblikovati način na koji doživljavamo sebe i druge ljude. Ako duboko očekujemo odbacivanje, kritiku ili nerazumijevanje, možemo se već unaprijed ponašati obrambeno – povlačiti se, ugađati drugima ili skrivati svoje potrebe. Takva ponašanja znaju nehotice utjecati na dinamiku odnosa i dovesti do toga da se druga osoba zaista udalji ili postane kritična.
Susan Thesenga piše:
“Ako od drugih očekujemo odbacivanje ili neodobravanje zato što smo ono što jesmo, tada ćemo upravo to i stvarati u našim odnosima. Privlačimo ljude koji nas odbacuju ili kritiziraju, potvrđujući time naše najgore strahove.”
Ovaj obrazac u psihologiji se opisuje kao samoispunjavajuće proročanstvo: očekujemo određeni ishod, ponašamo se na način koji povećava vjerojatnost tog ishoda, a zatim to iskustvo dodatno učvršćuje naše uvjerenje o sebi.
Očekuješ odbacivanje → ponašaš se obrambeno → druga osoba se povuče → tvoje očekivanje se potvrdi.
Krug je zatvoren – a osjećaj srama dodatno se učvršćuje.
Nažalost, takvi obrasci mogu biti vrlo otporni jer su često ukorijenjeni u ranim iskustvima odnosa.
Susan Thesenga piše:
“Dok god odrasla osoba ponovo ne osjeti i otpusti izvorne povrede iz djetinjstva koje su uzrokovale stvaranje maske, te će povrede ostati zaleđene u osobnosti i bit će iznova aktivirane u sadašnjoj stvarnosti.”
Suvremena istraživanja pokazuju da se relacijski obrasci mogu mijenjati kroz nova iskustva odnosa – u terapiji, ali i u sigurnim, podržavajućim odnosima u svakodnevnom životu.
Kako prekinuti začarani krug?
Dobra vijest je: obrasci nisu sudbina.
Mozak i živčani sustav imaju sposobnost promjene – proces poznat kao neuroplastičnost. To znači da kroz nova iskustva odnosa možemo postupno razvijati drugačija očekivanja, sigurnije granice i zdravije načine povezivanja.
- Prepoznaj masku.
Kad osjetiš potrebu da se “praviš” da si netko tko nisi, da ugodiš drugome na svoju štetu ili da pobjegneš od bliskosti – stani i zapitaj se:
“Je li ovo stvarno ja ili moj zaštitni mehanizam?” - Poslušaj svoje zaštitnike.
Umjesto da se ljutiš na sebe zbog povlačenja, kontrole ili ljutnje, pokušaj se zapitati:
“Koji dio mene se sada boji? Što pokušava spriječiti? Empatija prema sebi važan je korak u smanjenju srama. - Traži sigurnu povezanost.
Sram raste u tajnosti i izolaciji, a smanjuje se u sigurnim odnosima u kojima možemo biti viđeni bez osuđivanja.
Brené Brown to sažima jednostavnom rečenicom: “Sram se događa među ljudima i on se među ljudima liječi.”
Nisi sama na ovom putu
Ako prepoznaješ ove obrasce u svojim odnosima – ako vidiš kako se ponavlja ista priča – povlačiš se kad te netko voli, ulaziš u odnose u kojima te nema ili ostaješ tamo gdje te ne vide – želim da znaš da promjena jest moguća.
Ne moraš to rješavati sama.
U Centru SVOJA. radimo upravo na tome – da čujemo što tvoji zaštitni dijelovi pokušavaju reći, da osvijestimo stare obrasce u tijelu i odnosima te stvorimo prostor za život iz autentičnosti koji omogućuje dublje, iskrenije i kvalitetnije odnose.
Zanima te više o temi srama? Nastavi čitati ovdje.
Ja sam Tamara Šamec. Edukantica sam tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije, zadovoljnije.
Nazovi 091/6392–452 i popričajmo, bez obaveze, o tome što trebaš i kako te mogu podržati.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
Tu sam za tebe.
