Zlatna sjena, usporedba i povratak vlastitom sjaju
Svaki put kad bi Martinina kolegica Sanja ušla u prostoriju, svi kao da bi malo živnuli. Sanja je bila jedna od onih žena koje kao da bez napora i sa širokim osmijehom stvaraju toplinu oko sebe, izgledaju kao da se odlično osjećaju u svom tijelu… imaju ono nešto. Martina bi se u tim trenucima suzila, postala manja nego što jest i povlačila se dublje u svoju tišinu. Negdje u dubini pojavio bi se i onaj neugodni ubod – zavist pomiješana s nelagodom – i brza, oštra misao: “Ma ide mi na živce.”
Tek mnogo kasnije shvatila je da to “na živce” nije imalo nikakve veze sa Sanjom, nego s onim dijelom nje same koji se godinama pokušavao probiti na površinu.
Zlatna sjena: ono što u drugima vidiš, u sebi tražiš
Zlatna sjena u svojoj čistoj formi donosi divljenje, toplinu i tihu čežnju prema nečijoj kvaliteti. Ali ako u nama postoji rana „nisam dovoljno dobra“ ili navika uspoređivanja, tada tu istu kvalitetu druge osobe možemo doživjeti negativno. Zato reakcija ponekad postane miješana: divljenje ispod, nelagoda iznad.
U takvim trenucima zlatna sjena ne djeluje sjajno i poželjno, nego suprotno – kao napetost, blaga iritacija ili lagani grč. Ne zato što je kvaliteta te osobe upitna, nego zato što dodiruje dio nas koji još nismo imali hrabrosti živjeti. Jung bi rekao da u sjeni ne nosimo samo ono što ne želimo vidjeti, nego i ono što još nismo uspjeli prepoznati kao svoje — vlastite darove, snagu i mogućnosti.
U Martininom slučaju – ona nije težila Sanjinoj glasnoći; tražila je osjećaj da negdje tako prirodno i spontano pripada. Nije joj bio potreban status vođe, nego prostor u kojem njezina topla i tiha narav može doći do izražaja. A to joj se i dogodilo kad se, slijedeći vlastite interese, upisala u book club. Tamo, u prostoru smirenijih razgovora i pažljivog slušanja, kao da je netko otključao nešto u njoj. Martina je rado pokretala diskusiju i s lakoćom održavala inspirativnu atmosferu. Ispostavilo se da Martina ima jednako duboku i privlačnu karizmu kao i Sanja – samo potpuno drugačiju, suptilniju, topliju, prisniju. Sanja joj više nije išla na živce, nego joj je postala draga i sasvim prirodna. Čak je osjećala zahvalnost što netko drugi spontano preuzima ulogu zabavljača – jer je Martina najbolje funkcionirala kada sama može izabrati ritam, teme i dubinu razgovora.
“Kako svi to mogu, samo ja ne?” – rečenica koja bocne srce
A sada ti. Jesi li ikada osjetila taj pritisak u prsima dok promatraš nekoga tko živi nešto što ti se čini nedostupnim? Nekoga tko putuje, stvara, voli, napreduje, lakše diše? Onaj trenutak kada srce malo propadne i pojavi se misao koja možda zvuči bezazleno, ali udara ravno u temelj našeg osjećaja vrijednosti: “Kako svi to mogu, samo ja ne?”
Ta misao ne dolazi iz racionalnog mjesta. Ona dolazi iz dubokih slojeva našeg unutarnjeg svijeta, iz onog dijela nas koji već dugo nosi osjećaj da smo nedovoljne takve kakve jesmo.
Začarani krug uspoređivanja
Kada odrastamo u okolnostima u kojima se uspoređivanje podrazumijevalo – kroz školu, obitelj, komentare okoline – naš živčani sustav uči da se vlastita vrijednost provjerava izvana. Tako godinama uspoređujemo svoj početak s tuđim krajnjim rezultatima, svoj unutarnji kaos s tuđim uglađenim prezentacijama. I upadamo u krug koji izgleda ovako:
- osjećamo da nismo dovoljno dobre
- pokušavamo se “popraviti” kroz napor i samokritiku
- nakratko uspijemo – ali osjećamo da to nije dovoljno i da ljestvicu treba podignuti
- vraćamo se na početak
I tako vrtimo isti obrazac, ogledajući se o tuđe živote, a gubeći kontakt sa svojim.
Put do ispunjenja ide kroz tijelo, a ne kroz misli
Ako želiš prekinuti taj krug, odgovor se ne nalazi u tome da “prestaneš razmišljati negativno”, nego da se vratiš sebi – najprije tijelom, pa tek onda umom.
Somatski (tjelesni) rad ima moć koju je teško prevesti u riječi. On nas vraća u iskustvo sigurnosti. I ovo je zaista važno naglasiti: osjećaj da sam sigurna u svom tijelu. Kad se tijelo umiri, um automatski postaje nježniji. Kad se dah produbi, napetost popusti, a energija proteče tijelom – usporedbe više nisu prijetnja, nego samo prolazni misaoni signali.
Terapija kao prostor za integraciju zlatne sjene
Terapija je mjesto gdje konačno možemo vidjeti ono što smo cijeli život skrivali – jer nam je bilo jako osjetljivo. U terapijskom prostoru skidaju se slojevi kritike, prepoznaju stari obrasci, uče razlikovati tuđi glasovi od vlastitog.
To je trenutak kada se zlatna sjena počinje vraćati kući.
Eterična ulja – podrška procesu
Kao što rad s tijelom i psihom može podržati unutarnju promjenu, tako nas aromaterapija može podržati izvana. Ulja nisu čarobni štapić, ali jesu simbolična — jer njihov miris postaje sidro za emocionalno stanje koje želimo njegovati. Ona su most, podsjetnik, živa sidra – primjerice:
- Ylang-ylang – za mekoću i prihvaćanje
- Cedar – za stabilnost i hrabrost
- Limun – za fokus i jasnoću
- Lavanda – za umirenje
- Bergamot – za oslobađanje od osude
- Tamjan – za sabranost i prisutnost
Svaki miris nosi svoju emocionalnu boju, i često upravo ta boja dotakne mjesta u nama do kojih riječi ne dopiru.
O jednom takvom vrijednom iskustvu klijentice, možeš pročitati >>ovdje.
Za kraj
Kad ti se dogodi onaj tihi ubod usporedbe, nemoj bježati. Udahni i ostani s tim. Pogledaj što te točno boli.
Imaš li osjećaj da si stvorena za više života nego što trenutno živiš? Zlatna sjena može doći kao blagi potres, da pomakne ono što se predugo nije micalo.
Ako želiš, mogu te pratiti kroz taj proces —da ti pomognem pronaći onu verziju tebe koju oduvijek nosiš u sebi. Da se napokon vratiš tom osjećaju da si SVOJA.