Kada dijete ne može drukčije. Ne može bolje.
Emilija, naša najmlađa, ima gotovo pet godina. Ona je prvo naše dijete koje odnedavno pohađa vrtić. I uz sve njezine divne strane, ona je i naše najbuntovnije dijete. U vrtiću je fina, nježna i pristojna.
Kod kuće… žestoka, vatrena, neumoljiva. Kada se ljutnja pojavi, prelije se cijelim prostorom.
“Erupcija” na vidiku
Toga popodneva došla je iz vrtića. Ja sam bila jako gladna i jedino što sam osjećala bilo je: prvo hrana, onda sve ostalo.
Emilija je krenula sa žalopojkama:
- “Dooosadno mi je.”
- “Grozno izgleda to što jedete.”
- “Ne znam crtati.”
Vidjela sam kako se emocije slažu jedna na drugu. Da lava u vulkanu počinje krčkati. Bila sam svjesna da je to jedan od onih dana i da mi treba energije da ostanem regulirana s njom. Pojela sam svoj ručak, uz podršku njoj: čujem te, tu sam, sad jedem, odmah dolazim.
Tenisice, jastuci… i onda mama
Tenisice lete po kući. To mi je u redu, treba joj ventil. Znam da će ih kasnije pospremiti.
Jastuci lete po podu. I dalje ok.
A onda krene udaranje mame.
Tu je granica.
Ponudim joj miran, čvrst okvir: “Ljubavi, vidim koliko si ljuta i da bi me najradije udarala. Boli me to i neću ti dopustiti da me udaraš.”
Ne može stati. Te ljutnje je previše. Tad znam da ne traži dopuštenje da me povrijedi, nego okvir da je zaustavi. Traži mene kao sigurnu odraslu.
Uzmem je u ruke, nježno ali odlučno. Mirnim glasom kažem: “Znam da ti je jako teško. Tu sam. Pomoći ću ti da se smiriš.”
Ona viče:
“Pusti me! Boli me! Upomoć!”
Ja ostajem regulirana, bez borbe. Bez kazne. Bez popuštanja.
“Tu sam. Čim se smiriš, pustit ću te. Pomažem ti. Volim te.”
Još neko vrijeme ostajemo u tom intenzitetu, a onda se stvari polako počinju mijenjati. Primjećujem da se polako vraća u tijelo. Ljutnja je i dalje tu, ali sad je tu i ona.
Puštam je. Izgrize jastuk, pokrije me svim prekrivačima u kući i sakrije me da me ne vidi.
A onda njena glavica proviri u tu “kućicu”: “Mama, došla sam ti.”
Topi se sve u meni. “Jesi li sad bolje?”, pitam je.
“Jesam.”
“Hoćeš se maziti?”
“Može, mama.”
Kad osjeti sigurnost i granicu, ne treba rat. Treba kontakt.
Što se ovdje zapravo dogodilo
Buntovna djeca ponekad trebaju jasniju, čvršću granicu. Ne da ih “stavimo na svoje mjesto”, nego da osjete:
- Nisam sama sa svojom ljutnjom
- Netko snažan i miran je uz mene
- Netko me može izdržati
- Odrasli vodi, ja ne moram
To nije kazna. To je podrška.
Granica nije uvijek ugodna. Nekad je glasna, napeta, izazovna. No bez nje dijete ostaje samo u emocionalnom kaosu. A to najviše boli.
Što sam naučila
Nisam ovo znala od prvog dana. Nekad sam:
- nadmetala se
- prijetila
- uvjetovala
- nagovarala je da se smiri
To nije donosilo mir. To je donosilo još više bunta. Tek kad sam shvatila da njezin bijes nije napad, nego poziv: “Pomozi mi da stanem. Potrebna si mi.”
…naša dinamika se počela mijenjati. Sada eruptira puno rjeđe i puno brže se vraća. Ne zato što sam je “slomila”. Nego zato što se osjeća sigurno i viđeno.
Granica + ljubav = regulacija
Ne kontrola. Ne popuštanje. Nego vođenje.
To je posao odraslog.
Ako osjećaš da i tebi treba sigurno mjesto gdje ćeš naučiti držati sebe u izazovnim trenucima, javi mi se za individualni rad. To je prostor u kojem zajedno gradiš onu verziju sebe koja može biti mir u oluji – u bilo kojem odnosu.