Trenutak kada prestaneš vjerovati da će se netko ikada promijeniti i trajno prilagodiš svoja očekivanja toj stvarnosti.
Nedavno sam naišla na ovu rečenicu kao objašnjenje jedne japanske riječi. Opisuje nešto što mi je jako poznato – trenutak kada sam prestala organizirati bliski odnos oko nade da će druga osoba jednoga dana postati onakva kakva mislim da bi trebala biti.
Sjećam se kako sam odmalena imala poprilično jasne standarde kako bi stvari trebale funkcionirati i bila sam spremna vraški se potruditi da tako i bude. TV zrači? – Tamara gasi TV kad ukućani zaspu. Za Božić se darivaju pokloni? – Tamara uvodi poklanjanje u obitelj. Treba slušati učiteljicu, čak i kada te sadržaj uopće ne zanima? – Tamara će s pažnjom slušati. Dugo sam, zapravo, mislila da sam ja „ispravna“, a ljudi oko mene samo trebaju malo izvježbati kako se stvari rade.
Taj obrazac vjerojatno je najviše utjecao na moj partnerski odnos: ja znam kako stvari trebaju funkcionirati, a ti se tome prilagodi. Prije dvadesetak godina moj suprug, tadašnji dečko, rekao mi je da se osjeća kao da je moj projekt. Tada nisam mogla priznati koliko u toj izjavi ima istine, ali danas znam da je poprilično bio u pravu.
Dugo sam ga nastojala približiti svojim svjetonazorima: bilo bi dobro da više voli prirodu, glazbu koju ja volim, da želi sto djece kao ja, da stalno želi pokretati neke nove projekte, da radi na sebi, da s djecom komunicira baš onako kako ja mislim da treba… Lista bi mogla ići unedogled jer smo po mnogim pitanjima dijametralno suprotni.
Sjećam se i odlazaka na vlastite terapije s namjerom da nekome konačno objasnim koliko ta druga osoba „nije posložena“. A onda se počela otvarati neka sasvim nova i puno neugodnija perspektiva – kako ja doprinosim dinamici koja postoji između nas? I još gore pitanje: što ako se on nikada ne promijeni?
Uvidi nisu kliknuli preko noći, ali malo-pomalo počela sam opuštati svoje uzde kontrole u odnosu. Prihvaćati da možda nikada nećemo obiteljski uživati u prirodi onako kako sam zamišljala, ali ja mogu ići sama, s djecom ili prijateljicama. Mogu sama otvarati nove projekte i potpuno si dozvoliti da se mijenjam kroz vlastiti rad na sebi, čak i kada se on ne mijenja istim tempom ili u istom smjeru. Umjesto da kontroliram njegovu komunikaciju s djecom, mogu pratiti što se događa u meni dok ih slušam.
I tu se dogodio zanimljiv obrat. Na terapije sam išla ja, bavila se sobom i svojim dijelom naše dinamike, a kako sam malo-pomalo prestajala pokušavati promijeniti njega – čovjek je prodisao. Dobio je više prostora osluhnuti što on želi, djelovati onako kako on smatra ispravnim i biti osoba kakva jest bez mog stalnog pokušaja da ga malo doradim. I nerijetko je to izgledalo stvarno dobro. Nerijetko je BIO U PRAVU. 🙂
Što zapravo otpuštamo kada otpustimo očekivanja?
Očekivanja u odnosima sama po sebi nisu problem. Sasvim je prirodno nešto željeti od drugih ljudi; trebamo bliskost, pouzdanost, pažnju, odgovornost i podršku, imamo pravo očekivati određena ponašanja i postavljati granice oko onoga što nam je važno. Problem nastaje kada velik dio svoje energije vežemo uz ideju da druga osoba mora postati drukčija kako bismo mi mogli biti dobro.
Tada više nisi u odnosu samo s osobom koja stoji pred tobom jer u odnos ulazi i njezina zamišljena verzija. Partner kakav bi mogao biti kada bi se samo malo više potrudio, majka koja će te jednoga dana konačno razumjeti, otac koji će ti jednom pokazati nježnost, prijateljica koja će ti početi uzvraćati koliko i ti daješ, dijete koje će napokon reagirati onako kako si zamišljala.
Dok čekaš tu verziju osobe, pokušavaš je nekako dozvati. Objašnjavaš, podsjećaš, nagovaraš i ispravljaš, razočaraš se pa pokušaš ponovno. I tako možeš jako dugo ostati u odnosu s onim što bi moglo biti, dok se stvarnost koja je već pred tobom uporno ne uklapa u tvoju sliku.
Zato trenutak u kojem zaista pomislimo „Možda se nikada neće promijeniti“ može biti prilično bolan. S očekivanjem često odlazi i jedna naša fantazija. Možda nikada neću imati odnos s majkom kakav sam željela. Možda moj partner nikada neće uživati u stvarima koje su meni važne. Možda netko neće postati emocionalno dostupniji koliko god dobro objasnila što mi treba.
U tome ima tuge, ponekad i jako puno tuge, jer ne otpuštamo samo očekivanje od druge osobe, već i neku svoju zamišljenu budućnost. Istodobno se oslobađa golema količina energije koju smo do tada ulagali u čekanje, uvjeravanje, popravljanje i ponovno razočaranje. Više ne moramo svoj život graditi oko onoga što bi jednoga dana moglo biti i možemo početi gledati što ćemo s onim što imamo danas.
Prihvatiti stvarnost ne znači pristati na sve
Tu mi se čini važnom jedna razlika. Prilagoditi očekivanja stvarnosti ne znači zaključiti da nam odsad ništa ne smije smetati, da od druge osobe ništa ne trebamo ili da trebamo ostati u odnosu koji nas povrjeđuje. Upravo suprotno, kada prestanemo računati na to da će se druga osoba jednom promijeniti, možemo puno jasnije vidjeti što nama odgovara, što možemo prihvatiti i gdje je naša granica.
Ako moj partner ne voli planinariti, možda ću jednostavno planinariti s prijateljicama i otkriti da mi je to sasvim dovoljno. Nešto što sam godinama pokušavala promijeniti možda mi, kada prestanem voditi bitku s tim, više uopće neće biti toliko važno. Negdje ću shvatiti da trebam puno jasnije reći što mi treba i što više nisam spremna prihvaćati. A moguće je i da ću tek tada vidjeti da odnos kakav stvarno postoji za mene nije dovoljan.
Prihvaćanje stvarnosti, dakle, ne garantira sretan ishod. Ono nam daje stvarne podatke iz kojih možemo donositi odluke, umjesto da ih donosimo računajući na neku buduću verziju osobe koja možda nikada neće postojati.
Kada drugoj osobi vratimo slobodu
U mom slučaju dogodilo se još nešto što nisam očekivala. Kada smo počeli živjeti više sukladno vlastitim standardima, uz zajedničke odgovornosti koje obitelj nosi, postalo je puno vidljivije što nas zapravo povezuje. Ispod gomile stvari oko kojih smo različiti ostale su neke prilično važne zajedničke vrijednosti: ljubav, povjerenje, želja da gradimo naš odnos i obitelj te da se međusobno podržavamo na svojim individualnim putovima.
Danas djeca s njim slušaju metal, prate neke atipične sportove i uče raditi stvari na njegov način. Imaju priliku izgraditi direktan odnos sa svojim tatom, oslobođen moje ideje o tome kakav bi njihov tata trebao biti. I mislim da se nešto slično može dogoditi u mnogim odnosima kada malo olabavimo stisak: druga osoba dobije više prostora pokazati tko zapravo jest, a mi je napokon možemo jasnije vidjeti i odlučiti što to za nas znači.
Kada trajno prilagodimo očekivanja stvarnosti, stvari se počnu kretati, iako taj smjer neće uvijek odgovarati idealnoj slici koju smo godinama nosili u glavi. Nešto ćemo možda morati oplakati, nešto ćemo potražiti drugdje, negdje ćemo povući granicu, a nešto što je cijelo vrijeme bilo pred nama prvi put ćemo stvarno moći cijeniti.
Prestajemo čekati život koji bi mogao početi kada se drugi ljudi konačno promijene i počinjemo oblikovati svoj život iz onoga što zaista postoji.
A sada pitanje za tebe ako se mučiš s nekim bliskim odnosom: ako pustiš očekivanja da će se ta osoba promijeniti, možeš li zamisliti sebe u tom odnosu još pet godina? Koji dio sebe ne živiš sada jer čekaš da se osoba promijeni?
Ja sam Tamara Šamec. Edukantica sam završne godine tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije, zadovoljnije.
Ako razmišljaš o terapiji i želiš provjeriti odgovara li ti moj način rada, javi mi se na 091/6392–452.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
