Kako sram stvara filter kroz koji gledamo svijet
Znaš li onaj osjećaj kad odlučiš nešto poduzeti, ali te preplavi obeshrabrujući unutarnji glas:
Tko si ti da to pokušaš?
Možda unutarnji monolog ide dalje, nabrajajući što je sve pogrešno kod tebe – koje edukacije nisi završila, kakva iskustva nemaš, kakav ti je glas, nos ili možda tjelesna težina.
Brené Brown, cijenjena istraživačica srama, pripadnosti i ranjivosti, kaže kako sram stvara “mrežu očekivanja” – slojevite poruke o tome kakve bismo sve “trebale” biti kako bismo zaslužile određenu nagradu, priliku ili bile dostojne nekog posla, pripadnosti zajednici ili ljubavi potencijalnog partnera.
Možda si svjesna te mreže očekivanja – primjerice koliko kilograma trebaš ili ne smiješ imati da bi nosila određenu odjeću.
Ili kakvi bi rezultati na poslu morali biti da se usudiš zauzeti za sebe – tražiti veću plaću ili predložiti projekt koji bi željela realizirati.
Dio tog tereta dolazi iz naše obitelji i odrastanja, a dio iz društvenih očekivanja, nerealnih Instagram standarda ženske ljepote i lifestyle-a, kao i niza apsurdnih očekivanja postavljenih pred ženu – uvijek biti lijepa, nikad se ne ljutiti, u tren oka vratiti tijelo u stanje prije poroda… i tako u nedogled.
Ponekad je ta mreža očekivanja tako duboko usađena da je više ni ne propitujemo. Povjerujemo da ne smijemo izaći na ulicu bez šminke ili da je određena kilaža preduvjet naše vrijednosti – gotovo kao da tek tada imamo pravo sudjelovati u javnom životu ili biti voljene u partnerskom odnosu.
Kako prepoznati kada reagiramo iz srama
Kad poruke o tome što moramo ili ne smijemo biti – što je sramota, a što uvjet koji moramo ispuniti da bismo dobile ono što nam treba – postanu dio nas, ugrađuju se kao unutarnja struktura. Tada počinjemo živjeti iz srama – filtrirati sve što se događa kroz njegovu leću:
Kada te netko pohvali, odmah tražiš skrivenu kritiku: “Je li ironičan? Laska li mi samo da dobije nešto od mene?”
Ako te netko želi podržati, u tome čuješ sažaljenje i počneš se sramiti teške situacije u kojoj si se našla.
A kad te zgodni kolega pozove na večeru, automatski pomisliš da nisi dovoljno lijepa, vitka ili privlačna pa počinješ smišljati izgovore samo da se ne izložiš.
| Stvarna situacija | Kako je vidiš kroz filter srama |
|---|---|
| Netko šuti | “Sigurno je ljut/a na mene” |
| Dobiješ pohvalu | “Samo me želi utješiti / Ne zna pravu istinu o meni” |
| Netko ti pomogne | “Misli da sam nesposobna” |
| Dobiješ priliku | “Preveliko je za mene, moram završiti još edukacija” |
| Netko te voli | “Kad me bolje upozna, shvatit će da ne vrijedim” |
Život tada postaje tijesan. Filter srama sve tumači kroz svoju leću pa se smanjujemo, povlačimo i odustajemo, uvjerene da je glas srama – istina.
A nije.
Često su pohvale dobronamjerne i iskrene, podrška stvarna i snažna, a naklonost koju nam drugi ljudi iskazuju uistinu zaslužena. Samo što to – zarobljene u filteru srama i upletene u mrežu očekivanja – ne uspijevamo vidjeti.
Kako se osloboditi filtera srama i živjeti punim plućima
Kad se saživimo sa svojim sramom, a mreža očekivanja postane naša unutarnja istina o tome kako moramo (ili ne smijemo) živjeti, često više ni ne primjećujemo da reagiramo iz srama. Automatski kočimo sebe, reagiramo iz straha i tražimo sigurnost u poznatom – povlačenju, umanjivanju sebe i odustajanju od iskoraka.
Ponekad čak nikada nismo ni imale iskustvo autentičnog života – pa godine prolaze dok živimo u sjeni vlastitog srama.
Prvi korak oslobađanja je prepoznati filter kroz koji gledamo svijet. Čuti glas srama u svojoj glavi i zapitati se govori li sada stvarnost – ili moj sram:
Jesam li radi svog izgleda doista manje vrijedna ljubavi?
Je li mi zaista potrebna još jedna edukacija da bih podijelila svoje znanje i sposobnosti sa svijetom?
Hoće li se doista dogoditi smak svijeta ako iznesem svoju ideju, a kolega je ne prihvati?
U ovom procesu važno je obratiti pozornost i na tijelo. Sram često dolazi s tjelesnim signalima – stezanjem u prsima, ukočenošću, plitkim dahom ili naglim crvenilom u licu.
Kad s nježnošću primijetimo te reakcije i dopustimo im da postoje, počinjemo bolje razumjeti što se događa u nama. Tako možemo ranije prepoznati trenutak kada počinjemo ulaziti u spiralu srama te svjesno odlučiti kako se možemo podržati.
Razvijanjem “dovoljno dobre unutarnje majke” – čemu posvećujemo pažnju u terapijskom radu u Centru – učimo same sebe umiriti i podržati zdravi dio sebe.
“Naravno da si dovoljno lijepa – i sasvim je logično da te kolega želi izvesti na večeru” može biti primjer takvog unutarnjeg dijaloga.
Kad se povežemo s tijelom, lakše ćemo primijetiti trenutak u kojem nas počinje obuzimati sram – ali ćemo znati kako se nositi s tim:
“Prodiši ovu nelagodu. Propusti je kroz tijelo pokretom.”
Taj glas empatije prema samoj sebi postupno mijenja stare poruke srama poput:
“Nisi dovoljno dobra. Makni se. Tko si ti da znaš nešto o toj temi?”
I na kraju – podijeli svoje osjećaje. Brené Brown to lijepo opisuje riječima:
“Empatija […] to su ljestve koje vode iz jame srama.”
Kad svoju priču podijelimo s nekim tko nas može čuti bez osuđivanja, sram postupno gubi svoju moć. U odnosu s osobom koja nas vidi i poštuje počinje se topiti sumnja da nešto s nama nije u redu.
Nisi sama na ovom putu
Ako se prepoznaješ u ovim recima i osjećaš da ti je potrebna podrška u radu sa sramom, želim da znaš da nisi sama.
U Centru SVOJA. radimo nježno i postupno – osluškujemo što tijelo govori i učimo živjeti s više autentičnosti, slobode i životnosti.
Zanima te više o ovoj temi? Nastavi čitati ovdje.
Ja sam Tamara Šamec. Edukantica sam tjelesno orijentirane psihoterapije i aromaterapeutkinja. Posvetila sam se radu sa ženama kojima pomažem da budu više svoje – cjelovite, slobodnije, zadovoljnije.
Nazovi 091/6392–452 i popričajmo, bez obaveze, o tome što trebaš i kako te mogu podržati.
Možeš i pisati na tamara@centarsvoja.hr.
Tu sam za tebe.
